Prostor, umjetnički naročito, ne tvore zidovi i plafoni, čija neuglednost, u kotorskom slučaju, trosobnu galeriju nije učinila neprivlačnom i beznačajnom.
Iako su slikari i građani skloni umjetnosti smatrali da njeno bivstvovanje na Pjaci od sata mora bude konstanta, ekspresno je skrajnuta sa glavnog gradskog trga. Bilo je to naređenje Marije Ćatović, Dobroćanke kojoj je mobilna telefonija bila draža od umjetnosti.
Poniženoj galeriji, ne uspijevajući da opravdaju njeno izmještanje, otvaraju kapiju kako bi ‘izašla’ na trg do glavnog trga, pružajući sredstva dovoljna za puko preživljavanje.
Entuzijazmom galeristkinja Tatjane Kriještorac i Daliborke Kordić galerija opstaje kao kotorsko utočište mladih slikara, uspijevajući da prebrodi i tajkunsko premjeravanje prostora koji je bivši zvaničnik kulture namjeravao preobraziti u suvenirnicu.
Neizvjesnoj opstojnosti gradskog bila kulture, obilježenoj brojnim preprekama i ucjenama, konačno je došao kraj. Galeriji i likovnoj umjetnosti u Kotoru pružen je novi život. Naređenje je to Marije Bernard, Podgoričanke koja radi svoj posao.
