Živjeći poput Beninjijevog junaka Gvida, vjerovao je Tonći da ljepotu života niti jedna bura ne može da naruži. Znao je da život, skromno brodeći njime, nije igra, ali i da bez duha ne vrijedi ništa.
Boreći se pošteno i dostojanstveno, uzimao je od života ono što mnogima od nas nedostaje. Darovao nas je radošću i nadom, a govorio ono što se mi ne usuđujemo reći.
Iako je bježao od ‘titula’, zavrijedio je onu najveću, svevremensku – oriđinal kotorski. Njen je posljednji nosilac.
Jedinstven i neponovljiv, kakav je i Kotor, Tonći je, osjećajući bilo grada, postao njegov simbol. Podučio nas je istinskom Kotoru, čiji dio, onaj najljepši, na našu nesreću, zauvijek odlazi sa njim.
